Još od malih nogu čitanje mi je nešto najdraže na svijetu.

Kad sam bila mala obožavala sam slikovnice i priče.

Jedan od najdražih poklona koji sam ikad dobila bila je Ježeva kućica koju su mi poklonili baka i djed. Baka je na prvoj stranici prekrasnim krasopisom napisala posvetu i čuvala sam ju dugo, sve dok se nije rodila moja sestra i jednom prilikom ju u igri prvo išarala, a onda potrgala stranice, zbog toga sam i dan danas tužna.

Kad sam krenula u prvi razred, živjeli smo u malom mjestu, selu u kojem nije bilo škole pa se u školu išlo autobusom u drugo selo.

Nakon prvog razreda, kada se podrazumjevalo da smo svi naučili čitati, razrednik, je jedan dan rekao da smo dovoljno veliki za lektiru. I otišao je u knjižnicu i donio naramak knjiga.

Bilo nas je 20-ak u razredu i on je donio po knjigu za svakoga.

Nije postojala knjižnica, nego je škola imala oko 30-ak knjiga, taman dovoljno da imaju po knjigu za svakog učenika u razredu. Prvi razred nije dobivao lektiru, a ostali od 2-4 razreda bi imali jednu lektiru godišnje, pa bi tako 2. razred imao lektiru od 9-12 mjeseca, 3. razred od 1-3 mjeseca i 4. razred od 3-6 mjeseca, nije bilo knjiga po dobima nego kako koga zapadne.

Kada bi učitelj donio knjige u razred, prozivao bi po abecednom redu i učenici bi jedan po jedan išli do njega i birali si knjigu.

Sjećam se da sam si ja jako htjela Čudnovate zgode šegrta Hlapića, ali bila je samo jedna, a s obzirom da sam ja pri kraju abecede, netko ju je uzeo prije mene. Dok su sva djeca gledala kako da zgrabe što tanju knjigu, ja sam sva sretna doma došla sa Andersenovim bajkama teškim 200 stranica i baš sam bila ponosna zbog toga što sam uspjela dobiti tako veliku knjigu. (Hlapića mi je baka poklonila u 3. razredu i to mi je bila najknjiga svih vremena, toliko da mi sad nikako nije jasno kada na televiziji vidim da Hlapić izgleda kao miš...) 

Igrom prilika, moji su odlučili da se selimo kada sam bila 4. razred osnovne škole. Došli smo u taj mali grad i bila je potrebna prilagodba jer se činio ogromnim naspram mjesta gdje smo živjeli prije.

Kada je učiteljica već prvi mjesec rekla: Posudite za lektiru Bambija, meni nije nikako bilo jasno kako to da svi moramo pročitati istu knjigu, a onda mi nije bilo jasno ni gdje bi mi to trebali posuditi...

Točno se sjećam šoka i nevjerice kada me učiteljica odvela do vrata preko puta razreda i rekla da je to školska knjižnica, nisam mogla shvatiti šta sve te knjige rade na jedom mjestu i od kud one tamo, a to da smijem posuđivati koju god želim mi je bilo kao da sam dobila na lotu.

S obzirom da su druga djeca znala da u školi postoji knjižnica (njima je to bilo čist normalna stvar), sve knjige Bambi su se posudile do mog otkrića knjižnice, pa sam otišla učiteljici da ju pitam šta da radim kada ne mogu doći do knjige.

Skoro sam umrla od šoka kada mi je rekla da postoji gradska knjižnica...

Nisam mogla vjerovati da imam na raspolaganju DVIJE knjižnice.

Do kraja školovanja u osnovnoškolskoj knjižnici pročitala sam sve dostupne knjige. Jedno vrijeme sam imala fazu kada sam čitala 3 knjige dnevno. Knjižničarka se ne bi čudila kad bi uzela jedan dan 3 knjige i drugi dan vratila te 3 knjige, samo bi gurnula prema meni 3 nove.

Da, knjiški sam frik...baš volim čitanje.

Uživam u tom svijetu mašte gdje je sve moguće.

Zbog fakulteta sam smanjila količinu knjiga koju čitam, čovjek se ipak malo više posveti obaveznoj literaturi, a tu je putovanje na koje ode puno vremena, i druge stvari koje zahtjevaju pažnju, ali zato ako ne stignem previše preko godine, onda čitam preko praznika i uživam.

Ovaj semsetar, imam neka predavanja koja su mi dosadna, a s obzirom da bolonjski sustav zahtjeva našu prisutnost na satu, ja fino uzmem knjigu, sjednem pri kraju dvorane i čitam pod klupom.

I tako prošli ponedjeljak čitam ja, do mene sjela jedna cura i čita ona svoju knjigu, kad shvatim ja nakon nekog vremena da se ona zabuljila u mene. Pogledam ju upitno, a ona meni kaže: Često to radiš?

Što, misliš čitam pod satom? Ne, samo kad mi je dosadno predavanje...

Kaže ona: ma nee, mislila sam čitaš općenito, znam te često vidjeti s knjigom.

Pa da, kažem ja, to me opušta.

A ona onako skrušeno: Joj, meni je ovo prva knjiga u zadnje 4 godine, i skroz mi teško ide, valjda sam se odvikla.

Iskreno, moram priznati da mi se čeljust u tom trenu do poda odvalila i nisam uspjela prikriti šok i nevjericu da netko tko se smatra jako pametnom osobom koja je već praktički pri kraju studiranja, 4 godine knjigu nije vidio, pa je njoj bilo neugodno, a onda je meni bilo neugodno što se ona osjeća posramljeno predamnom.

Oduvijek sam smatrala da je čitanje dio opće kulture i da može samo obogatiti čovjeka, pa me čudi kada netko ne čita, a eto sada i doma imam sestru kojoj je najgora tlaka na svijetu lektira i čitanje...sjećam se jednog Božića kada se skoro rasplakala jer je za poklon dobila knjigu...

Znate, jasno je meni da svaki čovjek ima svoje interese i ono sto ljudi - sto ćudi, ali knjige su divne i ne grizu (osim onih udžbenika u Harry Potteru) i preporučam svima da s vremana na vrijeme nešto pročitaju, ne škode a obogaćuju život neizmjerno.

Nije invalid nego osoba s invaliditetom; puno puta nam je to govorio jedan profesor na satu.

Oni su normalne osobe i bitno je naglasiti da su osobe, a ne tamo neki invalidi, to je uvredljivo, još bi dodao.

Radili smo analizu nekog udžbenika, i jedan kolega je rekao da je udžbenik super jer ima muškaraca, žena, crnaca, pa čak i jedan invalid unutra, pa znači da su svi zastupljeni.

Naravno prvi ispravak je bio da nije invalid nego osoba s invaliditetom, a ako su svi jednako zastupljeni kako je samo jedna takva osoba u udžbeniku koji promiče jednakost među ljudima?

No, uđem ja danas u tramvaj, gotovo prazan i sjednem na drugo sjedalo u redu i zagledam se ispred sebe, a pokraj prvog piše: Sjedalo za invalide.

Pa si počnem razmišljati zašto piše za invalide, umjesto da piše "za osobe s invaliditetom".

Možda je pločica na kojoj to piše premala, pa im nije stalo više riječi?

A onda si pomislim kako je glupo što postoji tako označeno mjesto, jer po mom mišljanju to je uvredljivo.

Zar ne ispada to ovako: ajmo svi vi tamo invalidi naprijed pa si sjednite tu u kut...

Tko se normalno odgojen ne bi digao osobi s invaliditetom?

Ja se dižem svima starijima od sebe, trudnicama, svima natovarenima hrpom stvari neovisno o njihovoj dobi ili spolu...a zašto?

Jer su me to naučili Lada, Biba, Pucko i ekipa iz udžbenika u prvom razredu osnovne škole, osnovna kultura. Još je i sve bilo lijepo nacrtano u stripiću za one koji još nisu naučili čitati kako spada.

Čemu onda to jedno mjesto, kada bi sva sjedišta trebala biti na raspolaganju...

I nekako da zaokružim ovaj svoj monolog, pala mi je na pamet situacija kada su se u polupraznom tramvaju svađale dvije bakice koja bi na to mjesto trebala sjesti, jer je svaka od njih bila uvjerena da ima veći stupanj invaliditeta, pa se umješala jedna žena i rekla lijepo: Oprostite, ali skoro cijeli tramvaj je prazan, čemu ova svađa kada možete sjesti bilogdje? Da bi se jedna okrenula i rekla: ali ako piše da ja tu trebam sjesti kako da sjednem negdje drugdje?

Nekako mislim da je sve to svrstavanje u određene grupe nepotrebno, čovjek je čovjek, nitko nije ni crn ni bijel, ni dobar ni zao, jer u svakom postoji dobrota i svakome treba dati šansu za normalnim životom.

...su oni koji u blizini odsutno zuje u neku točku jer ih ne zanima ono o čemu pričate,

a na najmanju naznaku trača pretvore se u uho na udaljenosti 10 kilometara.

Treba se diviti tom umu koji tako lako, bez imalo teškoća razdvoji "nebitno" od "bitnoga".

Od jučer sam godinu dana starija.

A imam dojam da nisam nimalo pametnija .

Samo iscrpljenija.

Pitam se kako sam nekada mogla biti bezbrižna i vesela, a sad mi treba vremena da se nasmijem.

Nedostaju mi neki ljudi, neki koje sam nekada nazivala prijateljima, sada im je teško reći bok kad me vide.

Pa si mislim kako sam glupa što mi nedostaju, jer ja njima zasigurno ne falim, i trebala bih naći nove prijatelje.

Ali nažalost, to nije lako.

Jer danas možeš imat 600 fejsbuk prijatelja, a kad zagusti ni jednog da pomogne.

Zato ja nemam fejsbuk, pa barem znam na čemu sam.

Kad u filmu glavnom liku zatreba prijatelj, do kraja filma ga pronađe, i super su si da si bolji ne mogu biti, kao da se cijeli život znaju. 

U stvarnosti nitko nema strpljenja prihvatiti nekoga onakvim kakav on zaista jest.

Zašto?

Zašto je teško prihvatiti drugu osobu?

Zašto je meni tako teško naći prijatelja?

Ljudi šize zbog gluposti.

Šiziš kada ustaješ ujutro.

Šiziš kada vlak kasni.

Šiziš kada imaš ispite na fakultetu.

Šiziš kada ne možeš naći čiste čarape iste boje.

Šiziš kada se osjećaš zakinuto za ocjenu ili povišicu.

Šiziš kada je pokraj tebe netko tko ti se baš ne sviđa ili ti nije drag.

I šta onda?

Znači da u prosjeku šiziš svaki dan, jer svaki dan nađeš nešto na što možeš šiziti, ili nekoga na koga možeš šiziti makar ti uopće nije kriv, ili šiziš na nešto na šta ne možeš ni utjecati.

I to je OK, zašto ne, možeš si priuštiti da šiziš ako nemaš pametnijeg posla, ali kad te šize spominješ nekome tko je bolestan, nije li to neuviđavno ili čak bezobrazno?

Ljudi se žale ljudima koji bi sve dali da mogu imati takve probleme, a ne da imaju 20 godina i nose uređaj koji testira rad srca jer im ne kuca kako treba. Ili kada je problem što se ne usudiš izaći sam na ulicu jer se rušiš svaki dan. Ili to što već godinu dana piješ tablete za koje nisi ni siguran je li ti pomažu.

Eto, život je čudan.

Netko misli da ima velike probleme, a netko bi dao sve da može imati takve probleme, umjesto da se pitaš koliko dugo ćeš još biti bolestan. 

Čovjek se raduje kada pronađe novce na putu, a ne misli pri tome da je netko drugi tužan jer ih je izgubio.

To mi je palo na pamet nekidan kada sam pronašla 1 kunu na cesti. Sagnem se i podignem ju, a upita me cura s kojom sam hodala: Dobro zašto uzimaš novce s poda?

Za sreću, izleti meni onako automatski iz usta.

I onda se zamislim nad tim. Nije pronalazak novaca na cesti za sreću, nego je sreća što si ih našao, pogotovo ako čovjek nema novaca.

Vozim se tako nekidan u tramvaju, i gledam van dok je tramvaj stao na semaforu. Inače se rijetko vozim tramvajem, ali to jutro baš jesam, jer mi je bilo hladno.

A vani jedan čovjek. Poprilično sam uvjerena da je beskućnik. Puno slojeva robe na njemu, sve nekako smećkasto, torba iz koje viri plastična ambalaža koju skuplja po kantama za smeće, a oko vrata se ističe crveni šal. Gledala sam ga kako vadi boce iz smeća, a zatim se okreće i prelazi cestu do iduće kante.

Kad je iznenada zastao i zagledao se u pod.

A onda se sagnuo i podigao cigaretu. Bila je cijela i vjerojatno je nekome ispala iz kutije ili možda čak iz ruke, pa ju je onda ostavio na stazi, i vjerojatno je ljutito opsovao zbog toga što mu je sad propala cigareta, te ju je ostavio na putu kao komad smeća.

A taj čovjek koji ju je spazio, ju je podigao nježno i brižno, ogledao sa svih strana, puhnuo s jedne, pa s druge strane da ju očisti, i s najvećom pažnjom i kao da postupa s najvećim blagom brižno ju pospremio u džep, a na licu mu se na sekundu pojavio osmjeh.

Pogodilo me to da nekoga može usrećiti komad tuđega smeća.

Danima razmišljam o tome koliko je malo potrebno za sreću, a stalno na to zaboravljamo.

Osjećam se u poslijednje vrijeme baš jadno.

Upravo mi se ne piše, ali bolje je da pišem jer sam shvatila da se nakon blogiranja redovno osjećam bolje.

Cijela priča s Crvenkapicom trenutno stoji, i Crvenkapica makar poprilično ogorčena sa situacijom mudro šuti i čeka da vidi što će biti dalje.

Shvatile smo danas kolegica i ja da smo ove godine jako pesimistične po pogledu ispitinih rokova.

Ni jedna ni druga nismo odlikašice, ali smo obje bez problema (bar ne nekih prevelikih) dogurale do četvrte godine, nije mi uopće jasno zašto smo obje toliko uvjerene u neuspjeh.

I onda sam počela razmišljati o samopouzdanju.

Nekako mislim da me i prošlih godina bilo lagano strah ispita, strah koji bi se mogao nazvati tremom, neizvjesnošću, no ove godine je u pitanju lagana panika.

Došla sam do zaključka da je to zbog toga što mi je samopouzdanje trenutno na nuli.

Osjećam se kao šuplja bačva.

Mislim da je to najbolja usporedba, jer tješim se hranom i trpam u sebe da zatrpam probleme, a onda se samo osjećam ogromno i iznutra i dalje šuplje jer hrana koliko god tiješi kratkoročno, dugoročno ne smiruje emocije, niti može pretjerano pomoći.

Nakon što sam ovo napisala sve si mislim da imam poremećaj u prehrani...vjerojatno nije to, ali da je nezdrav odnos prema hrani, definitivno je.

Shvatila sam da sam u posljednje vrijeme previše ogorčena, te općenito nezadovoljna.

Osjećam se tako starom.

I nekako sasušenom iznutra.

Pitam se što je sve dovelo do toga i nisam sigurna da znam odgovor.

Mislim da se jednostavno sve nakupilo.

Ali kad gledam stvari koje su se nakupile, sve mi se čine kao da su to nečiji tuđi problemi, kao i onaj s Crvenkapicom.

A kako da se čovjek ogradi od svega?

Da to napravim osjećala bi se bezosjećajno i bezobzirno.

Postoji li neka sredina normalnog nerviranja? Zašto se ja uvijek abnormalno nerviram? Zašto ne mogu biti hladna i cool oko takvih stvari? Gdje je ono vrijeme kada sam mogla biti bezbrižna? Što mi se to događa?

Žudim za odmorom, odmorom od života.

Nedavno mi je Dragi priredio takva 4 sata. Sata kad je vrijeme stalo i sve je nestalo, ostali smo samo nas dvoje, na nepostojećem mjestu u svemiru na koje me sada podsjećaju 2 kamenčića kraj mog jastuka.

Da se bar vrijeme može zaustaviti...

Bila jednom jedna mala Crvenkapica.

Ne, ovo nije ona priča koju svi znamo, priča o djevojčici koja je nosila košaru s jelom bolesnoj baki, ovo je druga priča.

Naime Crvenkapica je bila mala, ali prije u vidu niska, nego mala kao da je bila djevojčica.

Ne, Crvenkapica je bila djevojka.

I tako dok je hodala gradom, Crvenkapica je upoznala jednog simpatičnog lika i zaljubila se.

Taj lik, nazovimo ga MISTER X, je prema Crvenkapici uvijek bio dobar, drag i pun podrške, ali nije se sviđao Crvenkapicinim roditeljima koji su stalno vikali: To je Vuk, to je Vuk, pojest' će te!!!

Ali Crvenkapica se htjela uvjeriti sama, i nije slušala roditelje. A MISTER X je i dalje bio divan i krasan, dobar i drag, simpatičan i šarmantan, pun podrške, i više bi se reklo da je Janje, a ne Vuk, i Crvenkapici je bilo jako drago što nije slušala roditelje nego je situaciju provjerila sama.

Ta priča o njih dvoje je lijepa, romantična priča. Nije poanta u tome da ne treba slušati roditelje, nego je poanta u tome da treba misliti svojom glavom i donositi svoje sudove.

Zapravo u ovoj priči se ne radi o njih dvoje, nego se radi o tome da je Crvenkapica saznala da živi pod istim krovom s tim Vukom o kojem svi toliko govore.

Zločest i proračunat, manipulator koji je sebe prikazao kao divnog i krasnog, a zapravo je nešto sasvim deseto. Netko tko vidi Vuka u svima drugima, a ne vidi ga kada se pogleda u ogledalo. Netko tko je bio jako, jako zločest i bezobrazan, te također i bezobziran. Netko tko laže i vara, i mulja i nanosi štetu svojim bližnjima prema kojima bi trebao biti dobar. Netko tko u svemu gleda korist samo za sebe. 

Taj takav gleda Crvenkapicu popreko kada se ona nalazi sa MISTER X-om, a Crvenkapica njega gleda popreko kada on nju tako gleda, jer ona zna šta je on sve radio poskrivećki, makar on ne zna da ona zna.

Crvenkapica bi mu tako rado time nos natrljala, i rekla mu: Bio si jako zločest, sram te može biti zbog tvog ponašanja.

Ali Crvenkapica se ne želi spuštati na nivo tog zločestog Vuka.

A i Crvenkapica brine da bi time mogla uništiti puno toga. Npr. mir koji u kući trenutno vlada, pa makar to bio samo prividan mir. Zatim, sigurna je da će to u potpunosti narušiti već i tako porušen odnos između nje i Vuka. A također, postoji velika šansa da će doći i do raspada braka između Vuka i Crvenkapičine Roditeljice.

Crvenkapica je sva u brzi...

Ali Crvenkapicu također živcira trenutna situacija...

Što da Crvenkapica napravi, sada kada zna da ništa nije onako kako se čini?

Potaknuta aktualnim vlakovnim nesrećama, kao redovni putnik odlučila sam i ja iznjeti svojih nekoliko priča.

Šokiram se svaki put kad mi netko kaže da se voli voziti vlakom, jer ne mogu shvatit u čemu to može uživati?

Istina, kad sam bila klinka i kad sam išla vlakom s bakom u Slavoniju, bio mi je to gušt, ali djeca nemaju baš neko poimanje vremena, žurbe, kašnjenja i ako ih se zabavi zanimljivom pričom o vanjskom i nepoznatom krajoliku, put se pretvori u nešto čarobno.

Sva ta čarolija ne postoji kod odraslih ljudi koji putuju svakog dana na istoj relaciji jer od krajolika znaju već svaki grm, a vrijeme im je od velike važnosti s obzirom da putuju iz nužde, a ne iz gušta.

1.

Znači prvo su vlaku odkazale kočnice nekidan. U vijestima piše 60 ljudi s lakšim ozljedama. Što se točno ubraja u lakše ozlijede, ako je bilo prijeloma, i ako je kolega od mog Dragog došao sav krvav na posao, a vozio se u tom vlaku? (Krv nije bila njegova, ali tim još gore jer ako je on krvav kako tek izgleda čovjek koji je ozljeđen?)

2.

Onda su oni ljudi ostali 16 sati odvojeni od svijeta, bez hrane, vode, grijanja, a i bez ikakvog saznanja o tome šta se događa. S obzirom na temperature ovih dana sreća da su svi živi jer ljudi su se lako mogli smrznuti.

3.

Nekidan moj Dragi ide doma na vlak u 13 sati, vlak krene tek u 15 sati, došao je doma u 17 sati...naravno, ni u tom vlaku nije bilo grijanja.

4.

Jučer Dragi ide na vlak, dođe na peron, tamo 2 vagona i kaže kondukter: Mi za ovaj vlak nemamo lokomotivu, idite svi na brzi, ljudi odu na brzi, nemaju gdje stati, a kamoli sjesti, brzi isto kasni u polasku koji sat, na kraju odluče da će brzi ipak stajati u svakoj stanici...mene iskreno zanima zašto onda prodaju karte za brzi, ako nema razlike između brzog i putničkog - osim očito u cijeni karte koja je za brzi ohoho skuplja.

5.

Danas ja idem na vlak iz Zagreba, prvo piše da kasni u dolasku 25 minuta, nakon pet minuta 25 minuta se pretvara u 40 minuta, onda u jednom trenu naparkiraju teretni vlak tamo gdje bi naš trebao doći. Pojavi se napokon naš vlak: Lokomotiva i dva vagona, ljudi doslovno gaze jedni druge da bi mogli sjesti, uđemo, naravno grijanje ne radi, s obzirom da je kasnio u dolasku 40 minuta, još dobro i krećemo, samo sa 15 minuta zakašnjenja.

6.

Jutros odem na raniji vlak s Dragim, a kolegica na kasniji vlak s kojim se obično školarci voze. Ona stoji na stanici kad iznenada obavjest: Vlak taj i taj danas neće voziti. Idući ide za sat vremena, znači da nitko od djece nije stigao danas na prvi sat u školu.

7.

Jučer ujutro, isti vlak iz priče 6., ista priča, ljudi su došli, vlak je odkazan, ljudi su otišli doma i došli ponovno za sat vremena, ili su čekali na stanici vlak koji ide za sat vremena, da bi ispalo da taj vlak kasni 65 minuta, tih 65 se pretvorilo u 75 minuta...čemu žurba?

I još neke sitnice: često, ali često se dogodi da nema mjesta za sjesti, znači usprkos tome što znaju koliko mjesečnih karti redovno izdaju da se prave ludi. Od kad sam počela putovati vlakom do sad mjesečna je poskupila barem 50 kuna, i sve je skuplje, sada će nam ukinuti i subvenciju za studente (koja je iznosila čak 100 kuna), jer eto nema se novaca - ok, za subvenciju je zadužen grad, a ne željeznice, ali ipak.

I onda nekidan moja kolegica dobije kaznu od 310 kuna jer nije imala priključnu kartu na pokaz za samo 1 stanicu.

Danas ulazimo u grad, svi napeti i svi odahnuli kada je vlak stao u stanici komentiramo: a dobro, bar smo stali!!!

ŽALOSNO.

Dragi moji blogeri, danas sam si uzela slobodan dan, pa sam pogledala jedan film.

Toliko mi se svidio da ga preporučam za gledanje svim ljubiteljima istinitih priča, komedija i fine klope; film se zove Julie i Julia.

Napravljen je prema dvije istinite priče, priče o Juliji Child i Julie Powell. (Juliu glumi Meryl Streep, ako je nekome to bitno)

Obje žene ljubiteljice dobre klope, kojima je strast kuhanje.

Ono što je meni bilo zanimljivo je to da je Julie odlučila napraviti jedan mali podvig, a to je isprobati sve recepte iz Julijine kuharice u godini dana, i to putem bloga.

Znači kuhala je svaki dan i o tome pisala na blogu...

Naravno, neću vam odati cijelu radnju filma, ali meni se film baš svidio...valjda stoga što volim klopu, i volim izražavanje putem bloga, pratim mnoge kulinarske blogove, makar sam za kuhanje antitalent.

Zanimljiv mi je prikaz života prije i poslije bloga. Žena se preporodila i život joj se baš promjenio, i možda nekome tko gleda taj film a nikad nije pisao blog to nije jasno, ali ja sam se nekako kao blogerica poistovjetila sa situacijom, blog zbilja promjeni čovjeku život i čvrsto vjerujem da je uvijek promjena na bolje.

Ne znam nikoga tko je pisao blog pa zbog toga požalio.

Ja sam oduševljena ljudima s kojima sam putem bloga u dodiru, i pisanje bloga mi je jedno predivno iskustvo.

Osim što mi je želja bila podijeliti s vama informaciju o ovom odličnom filmu, cilj ovog posta je potaknuti i mog Dragog da i on krene s izražavanjem putem bloga. Do sada se pravdao da mu je nedostatak interneta velika prepreka, ali sada kada se za ovaj rođendan počastio s normalno brzim internetom, ponestaje mu opravdanja...

I Dragi, ja te ne TJERAM, ja te POTIČEM, jer si ti jedno divno pismeno biće koje zbilja ima što reći u životu i o životu.

Pa vas molim da vi isto nabacite koji komentar poticaja, da nam se pridruži jedno divno i maštovito stvorenje koje ste imali priliku upoznati za vrijeme one urote putem maila koju ste s njime kovali i meni divno iznenađenje napravili.

Velika pusa od maki.